Originalni naučni rad
Primljeno: 01 May 2019
Prihvaćeno: 15 May 2019
ZABRANA VRAĆANjA ZBOG NEADEKVATNE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U PRAKSI SUDA PRAVDE EVROPSKE UNIJE
ĐUKANOVIĆ dr Anđela (Институт за међународну политику и привреду, Београд), andjela@diplomacy.bg.ac.rs
Primena principa zabrane vraćanja (eng. non-refoulement) na slučajeve u kojima je reč o ozbiljno obolelom licu koje se vraća u zemlju u kojoj ne postoje adekvatna sredstva za lečenje tog oboljenja, tek se relativno skoro razvila, prvo pred Evropskim sudom za ljudska prava, a potom i pred Sudom pravde EU. Obuhvatanje ovih slučajeva podrazumeva i širenje principa zabrane vraćanja, tj. pored uobičajenog vezivanja rizika od progona za vlasti države u pitanju, zatim ponekad i u slučaju lica koja nisu javni zvaničnici, i na uopšten rizik od socioekonomskih uslova u zemlji povratka. Međutim, budući da je treća vrsta rizika vrlo uopštena, ona se tumači vrlo restriktivno, vezuje se za izuzetne okolnosti, i ubedljive humanitarne razloge. Evropski sud za ljudska prava je u slučaju iz skorašnje prakse možda donekle pojasnio konkretne okolnosti primene principa zabrane vraćanja u ovakvim slučajevima, a Sud pravde EU se u principu oslanjao na njegovu oskudnu praksu. Sud pravde EU, doduše, zahteva postojanje namere da se neko lice liši zdravstvene zaštite, da bi bilo moguće da dobije supsidijarnu zaštitu u skladu sa Direktivom 2011/95/EU. Mada, ukoliko nema namere a postoje ubedljivi humanitarni razlozi, takvom licu treba dozvoliti boravak na teritoriji države članice (tj. boravak bez dobijanja supsidijarne zaštite).
Ključne reči: Sud pravde EU, Evropski sud za ljudska prava, supsidijarna zaštita, princip zabrane vraćanja, ljudska prava, zdravstvena zaštita, azil